Komentari
Organizovano rasulo
Zoran T. Popović
• Sahrane danas koštaju isto kao i svadbe, tako da je ipak bolje da se čovek oženi nego da umre.
• Naš kapiten ima izuzetan pregled igre. On u svakom trenutku zna koji su njegovi igrači.
• Ko kaže da u novinama ima sve manje mesta za satiričare. Baš sam danas jednog video u čitulji.
• Moje mišljenje je podržao i debeli Laza, tako da je ono dobilo na težini.
Misao za ovu nedelju
• Ako je vlast ogledalo naroda, onda smo mi stvarno ružni, prljavi i zli.
Građanska promatračnica
Made in Vojvodina
Pančevo je grad u Pokrajini Vojvodini. Ovu tvrdnju, s geografskog aspekta, na mapi Srbije lako je dokazati. I iz kulturološkog ugla gledanja, i to ponajviše zbog neponovljivosti divnog, vojvođanski multinacionalnog i multikonfesionalnog društva, jasno je gde je Pančevu mesto. Naravno, na tu činjenicu, pojedinci, političke partije i interesne grupe na različite načine, zavisno od konkretnih slučajeva, gledaju.
Interesantna studija slučaja mogla bi se napraviti u vezi s događajem koji nam stiže u grad već u petak, kada će na programu biti deveta epizoda sada već prestižne muzičke manifestacije „Ethno.com”. Takvom ju je učinila naša sugrađanka Selena Rakočević, koju neke Pančevke i neki Pančevci pamte i po devojačkom prezimenu Litvinović.
Nije lako zaboraviti Selenu – iako nenametljiva, kao inteligentna, obrazovana i, zahvaljujući argumentima, prodorna osoba uvek je privlačila pažnju. Uloga umetničke direktorke festivala legla joj je savršeno. Već godinama tokom leta u Pančevo donosi hipnotišuće zvuke iz raznih vremena i s brojnih destinacija, čija je zajednička osobina da su ukorenjeni u mentalitetu ljudi koji žive na ovom prostoru. Kakva direktorka takva muzičko-pedagoška manifestacija! Ali (da, tu je „ali”) kada treba obezbediti novac za funkcionisanje festivala, a daleko od toga da je reč o velikoj sumi, vojvođanski multinacionalnog i multikonfesionalnog društva sete se samo Grad Pančevo (175.000 dinara) i Ministarstvo kulture Republike Srbije (100.000 dinara), dok pokrajinski Sekretarijat za kulturu – ne diše! Ili, kako Selena kaže, „to je posledica jedne kulturne politike, odnosno nepolitike”.
Na „Ethno.com” se ulazi, naravno, za dž. Budite Vojvođani, dođite u petak uveče na plato Kulturnog centra.
* * *
(nastavak iz prošlog broja)
Stiglo je vreme da na prodaju bude ponuđen skelet nesuđene hale u Bagremaru.
U sredu, 24. ovog meseca, Gradsko veće je, na osnovu mišljenja radnog tela, odlučilo „da je celishodno da se pokrene postupak otuđenja hale na lokaciji 'Bagremar' i da se sredstva od otuđenja investiraju u sportsku infrastrukturu u skladu sa Strategijom razvoja sporta Pančeva za period 2010–2014”.
Tačno je da ovo rogobatno, pravnički-administrativno zvuči, ali važna je jedino suština – betonsko ruglo, odmah do onog buvljačkog, na severnom ulazu u grad, naći će uskoro svog novog vlasnika koji će, zatim, biti u prilici da na skelet zalepi meso i da objekat privede nekoj nameni. I, mnogo važnije: Grad će, posle dogovora s Republikom, moći da nemali novac dobijen prodajom skeleta uloži u izgradnju modernog plivačkog centra na Kotežu 2, čiji će epicentar biti olimpijski bazen.
Ovaj potez treba pozdraviti, ali istovremeno neophodno je javno podsetiti nosioce najvažnijih funkcija u gradu da su na ovaj način javno obećali da će projekat od velikog značaja za razvoj sporta u ovom delu sveta i realizovati, odnosno da će u bazenu jednog dana u nedalekoj budućnosti zaista plivati klinci i klinceze, kao i matori Pančevci, i da će u njemu trenirati potencijalni budući svetski šampioni.
Jer, prethodnici ove vladajuće većine svojevremeno su govorili da će hala u Bagremaru biti poslednji krik tehnike kojim ćemo se ponositi, a sada slušamo da ona, čak i da je izgrađena, ne bi ispunjavala uslove za evropska takmičenja. Nikom ne ide u prilog da priča o bazenu ostane samo priča.
Odlika poverenja je da se teško stiče i lako gubi, a „Pančevac” je tu da beleži istorijske fakte...
Siniša Trajković
Usput zabeleženo
Die beste
Ko se u ponedeljak našao pred TV kutijom, mogao je da primeti da je u popodnevim satima prikazan dugometražni film „Otpisani”, a da je nedugo zatim u prajm-tajmu na RTS-u emitovana epizoda istoimenog serijala kada Prle i Tihi spasavaju elektranu od pomahnitalog gestapovca Krigera. Koincidencija ili ne, ali nekoliko minuta nakon toga u Beograd je doletela trenutno najmoćnija žena na planeti – Angela Merkel, kako bi nam „objasnila neke stvari”. Tim se nedvosmisleno pokazalo da jedino Nemci drže evro-konce u rukama, pa su kao takvi trenutno najpouzdaniji partner. O tome najrečitije govore cifre, a prema njima, nekad „mrski” neprijatelj nam je od 2000. poklonio milijardu evra i investirao još milijardu i po! To je bez sumnje neuporedivo više od svih ostalih, pa i od izvikane braće Rusa.
Ako smo zbog sentimentalnih veza „morali” baćuškama da ustupimo naftni sektor, sve su pretpostavke da Švabama „sleduje” energetika. Da li zbog griže savesti od pomenutih Krigerovih rušilačkih ideja, ali ovih dana se pominje veliki broj projekata za izgradnju upravo elektrana. Ohrabrujuće je da se time nikako ne završava lista potencijalnih dojče investitora, čija snaga ne jenjava ni u doba krize.
Svakako da bi nam materijalna potpora takve sile neopisivo značila, ali je mnogo vrednije od toga što bi se, možda, najzad kod nas zapatio pelcer čuvenog germanskog sistema. Dobar primer prihvatanja takvih standarda jeste Subotica (možda i zbog blizine Mađarske koja u Nemačku izvozi 30 puta više robe od nas), gde je firmu moguće otvoriti nekoliko puta brže nego u ostatku zemlje. Stoga je na severu Bačke plodno tle našlo najviše nemačkih ulagača, među kojima i moćni Simens.
I, eto nama opet Nemaca u „zavojevačkom pohodu”, ali za razliku od nekadašnjih zločinačkih SS divizija, danas su to, nadajmo se, preduzetničke grupacije Krajsler.
Što reče onomad Bata Stojković, „bar bi se znao red – jer nemačka medicina je najbolja na svetu”!
J. F.
Ubiti leptira kupusara
Mada ovaj naslov asocira na antologijski film „Ubiti pticu rugalicu”, u kom je Gregori Pek odigrao verovatno svoju najbolju ulogu, povod za objavljivanje ovog teksta jeste činjenica da se od tema što se poslednjih dana pojavljuju na naslovnim stranama naših najuglednijih listova, i/ili načina na koji se obrađuju, normalnom čoveku prevrće stomak. A jedna od njih pomalo podseća na upravo pomenuto filmsko delo.
Početkom prošle sedmice naveliko se razglabalo o „Paradi ponosa” (mada mi je lično nejasno o kakvom se ponosu radi), pa je tako i Ivica Dačić, uvlačeći se svom domaćinu Palmi i njegovom biračkom telu, zatražio da se republička Vlada izjasni o održavanju ove „akcije” gej strejt alijanse. Pokušao je da se izvuče kao da on nije drugi čovek u tom Cvetkovićevom kabinetu.
Dačić bi, po zdravom rezonu, morao da bude jedan od prvih koji treba da kažu da li je održavanje parade politički poželjno ili ne i da li je policija, kojom komanduje, obavezna da osigura bezbednost svih građana, bili oni ovako ili onako seksualno orijentisani.
Onda su sledeća tri dana novine prežvakavale nameru države da još malo „upljačka” (izraz pozajmljen od pokojnog Branka Ćopića) vlasnike automobila. Reč je o oko tri hiljadarke, koliko valja izbrojati za zakonom ozvaničeni paket prve pomoći, uz nedorečenu odredbu (koju su imbecilni pisci tog propisa prevideli) o tome da li se taj komplet može dopunjavati ili se nakon otvaranja mora kupovati novi.
Isti trust mozgova sročio je zakon o zaštiti petsto endemskih vrsta koje žive u Srbiji i propisao oštre kazne za njihovo ubijanje. Ko upuca mrkog medveda ima da plati milion, ko ubije leptira kupusara dužan je državi 10.000 dinara. Nije jasno kako će vlast uloviti ubice ovih leptira ili bubamara kada se ovakvi zločini čine daleko od njenih očiju. Još jedan dokaz da birokratija izmišlja i neprimenjive zakone samo da bi opravdala svoje postojanje i razmnožavanje.
Konačno, vratimo se na početak teksta. Već pomenuti gradonačelnik Jagodine najoštrije je osudio defile koji se priprema u Beogradu i zatražio njegovu zabranu nazvavši ga „Paradom srama”. Tako se još jednom dokazao kao zaštitnik moralnog zdravlja širokih narodnih masa. I to bi bilo u redu da na njegovoj televiziji „Palma plus” doskora u sitne sate nisu prikazivani porno filmovi. I to oni najgori, u kojim se ne tako mlade dame sa ozbiljnim problemima sa celulitom, u vešu sumnjive čistoće, valjaju po nekom kauču dezena leopardove kože, odgovarajući na telefonske pozive svojih obožavalaca.
M. M.





