FELJTON: Borba i ljubav trgovaca i potrošača u „socijalizmu”

U osmom nastavku feljtona „Sasvim obična istorija Pančeva” sećamo kako su se po naredbi otvarale i trgovine, kako je nastao, pa nestao „Trgoprodukt”, kakvi smo potrošači bili...

10:00

29.09.2024

Podeli vest:

Foto: Pančevac

Te nema mesa, te nema mleka, povrća, ogreva… A i zarade su bile male. A kad su porasle, po pančevačkim prodavnicama nije bilo ni dovoljno hleba. Kada je stigao, plate su ponovo pale. S vremenom će koverte ipak podebljati, a i sa rafova radnji u Pančevu zamirisaće engleski štofovi. Ali osamdesetih će nam inflacija doneti bonove za prašak i kafu. Ipak, na kraju „socijalističke” ere, učiniće nam se da ćemo najzad imati i para i robe…

„Raspolažemo najvećim izborima muških i ženskih štofova, platnima svih širina, zavesama, jorganima, muškom i ženskom trikotažom. Veliki izbor muških košulja, kao i svih vrsta galanteriske i parfimeriske robe, naći ćete u našoj radnji. Cene umerene, posluga solidna i kulturna.” Tako je glasila reklama radnje „Uzor” na Trgu Borisa Kidriča 547, koja i danas stoji u Sokačetu, ali sada ispražnjena. Nudile su se u „Pančevcu” u istom broju od 14. oktobra 1956. bombone „Plave 8”, „sa više vrsta aroma prema ukusu za svakoga”, najpoznatiji proizvod osječkog „Kandita” – uz rahat-lokume od limuna, jagoda, malina, napolitanke, čokoladne i kisele karamele, dečje lizalice, bombonijere…

Ali, kao uglavnom sve vreme od pedesetih do devedesetih godina prošlog veka, o čemu pričamo u ovoj „sasvim običnoj istoriji Pančeva”, život „običnog čoveka” bio je uglavnom daleko od reklame. Iako je tada svevideći Tito govorio da je „sadašnja generacija uložila mnogo truda u izgradnju zemlje, da sada zaslužuje da živi bolje”, većina stanovništva je bila siromašna. Domaćinstva s najmanjim prihodima su čak četvrtinu prihoda trošila na hleb. Uplašen da se nezadovoljstvo može izliti i na jugoslovenske ulice, kao u nekim drugim zemljama „socijalističkog lagera”, Tito je sa sednice Izvršnog komiteta CK SKJ u novembru 1956. godine poručio da „treba imati u vidu da je osnovnu ulogu u Mađarskoj i Poljskoj odigrao standard. Rusi su tu samo forma. Ne treba se sa tim šaliti”.

Lepo je – kad ti kažem

I pristupilo se sprovođenju „njegovih” reči u delo. Pored dekreta preduzećima da se imaju prebaciti na proizvodnju artikala za široku potrošnju, usledila je i „reorganizacija trgovine”. Tako je i Narodni odbor Južnobanatskog sreza godinama osnivao, spajao, gasio i pravio trgovinska preduzeća, brinući da kupac – trudbenik bude dobro i jeftino snabdeven. Za visoke cene su okrivljivani trgovci „u trci za zaradom koja je strana našoj socijalističkoj trgovini”, kao i otkupne stanice, pošto je „porast cena svinjama nenormalan” iako su hranjene prošlogodišnjim, jeftinijim kukuruzom. Krivi su bili i seljaci koji više ne „proizvode” hleb, nego ga kupuju u gradskim pekarama, a brašno preprodaju na pančevačkim pijacama. Pred sud su čak otišli trgovci iz preduzeća „Dunav” koji su mast namenjenu „potrošačima” prodali nekim drugim trgovcima. Nije vredelo što su i pred komitetima ponavljali da su je morali prodati jer para više nisu imali da nabave bilo šta u svojim radnjama. Radivoj Belić je osuđen na četiri, a Stojimir Mladenovski na tri meseca zatvora.

Ali nisu bili glupi ti naši stvaraoci lepše budućnosti. Mala trgovinska preduzeća su stvarno tavorila. Sva sreća što su prilikom reorganizacije poslušali Stevana Carića, direktora „Trgocentra”, pa nisu napravili samo trgovinska preduzeća koja bi se bavila prodajom svega i svačega, nego su ostavili i specijalizovane trgovine tekstila, a osnovali su i knjižarsko preduzeće. Trgovine na veliko „Vojvodina” i „Trgocentar” su tada spojene, za ogrev i građevinski materijal bili su zaduženi „Ogrev”, „Građevinar” i „Drvar”, metalnu galanteriju su prodavali „Gvožđar” i „Metal”, samostalni su ostali „Uzor”, „Tekstil”, „Soko”, „Polet”, „Izbor”, „Vesna”, dok su se prodajom „kolonijalne i industrijske robe” imali baviti „Duga”, „Sava”, „Boja”…

O merama za poboljšanje snabdevanja se pisalo skoro u svakom broju „Pančevca” sredinom pedesetih. U tekstu „Više robe široke potrošnje” od 30. marta 1956. čitaoci su obavešteni da je „stabilizacija tržišta” donela i „nove artikle”: električne grejalice, sobne ventilatore, električne štednjake, mašine za pranje rublja, raznovrsne makaze, milione noževa svih vrsta, šivaće mašine… I, stvarno, krajem pedesetih godina i „običan radni čovek” je, pored hleba, mogao kupiti još ponešto. U periodu od 1950. do 1960. broj radio-aparata se utrostručio, a broj automobila u vlasništvu se povećao sedam puta. Mada, kad se ništa uveća za nešto, onda ispadne uvek mnogo.

Reorganizacije trgovinske mreže u Pančevu neće prestati. Narodni odbor je 1961. doneo odluku da se ponovo napravi „trgovinska mreža Pančeva na novim osnovama”. Između ostalog, trebalo je otvarati „prehrambene radnje po sistemu samoposluga” po naseljima, ili bi postojeće bakalnice u centru trebalo prepraviti u takve. Ipak, posle prve, koja je otvorena 1960. u Ulici Lava Tolstoja (prekoputa „Đurine” škole), do 1965, imali smo ih samo pet u gradu. Naselje Tesla će je dobiti tek 1977. godine. Pančevačke vlasti su srušile i deo centra grada da bi gradile robnu kuću, koju ćemo godinama zvati „nova”, jer je mnogo manju, na uglu današnjih ulica Radomira Putnika i Generala Petra Aračića, već bilo otvorilo trgovinsko preduzeće „Polet”. Krajem sedamdesetih u Pančevu će postojati 15 samoposluga, 46 prehrambenih radnji, 10 gvožđarskih, osam tekstilnih, četiri s nameštajem, dve sa obućom, kao i četiri robne kuće. Po naredbi su nestajale male trgovine, a „Trgoprodukt”, kao pravni naslednik „Trgocentra”, objediniće sve osim ispostava nekih tekstilnih i prehrambenih preduzeća. Zapošljavao je 1977. godine čak 1.400 ljudi.

Život na hlebu

Pored toga kako doći do električnog štednjaka i televizora, neprestani problem u Pančevu je bio i kako doći do hleba. Za to što ga nema 1954. bile su krive „seljanke” koje neće da mese po ceo dan i „pijačari” koji kupuju ogromne količine brašna, koga inače nema, pa ga za veću cenu nude na zelenoj pijaci. Treća osnovna organizacija SSRN-a je oštro osudila ovu pojavu, „zahtevajući da se onemogući špekulisanje”. Ali ništa nije vredelo. „Zašto nema hleba” zapitaće se „Pančevac” i u septembru 1956. A po opisu, „incidenti” u redovima za hleb bili su skoro tuče, jer „ljudi su se svađali, opravdano prigovarali onima koji su, kao prvi na redu, uzimali hleba i više nego što im treba”. Za nestašicu hleba bili su potom krivi i „sezonski radnici” koji su u Pančevo stigli na branje kukuruza. „Pančevac” će u maju 1961. pisati da se u Pančevu i dalje, u odnosu na jugoslovenski prosek, mesi mnogo hleba u kućama. Ništa se neće promeniti ni do decembra 1962, pošto se u tekstu pod naslovom „Članak za one koji jedu hleb” narod „obaveštava” da hleba nema dovoljno, kao i da je i dalje lošeg kvaliteta – za šta su ovaj put bili krivi kapaciteti, hladni magacini i loše brašno od „Ratara”, ali i to što se jedared zagubio vagon karbonske kiseline, koja poboljšava kvalitet hleba (!). I sve dok, nakon više od decenije najavljivanja,

Pekarska industrija nije podignuta 1968. godine, u pančevačkim prodavnicama neće biti kvalitetnoga hleba. Rafovi koji su 24. februara 1974. ostali bez „osnovne životne namirnice” jer je prethodne noći nestala struja u „Pekari” izgleda da će nas pripremiti za restrikcije koje će „neplanirano” uslediti osamdesetih. „Pekara” je svrstana u prioritetne potrošače, čemu su se radovali i stanari susednih zgrada jer im elektrika nikada nije isključivana. A vlasti su tada, u eri „stabilizacije”, kada je inflacija jela zarade, opet morale da brinu o miru i redu među narodom, pa su pekarama propisivali i koliko moraju proizvesti „narodnog” – iliti crnog hleba. Ali sudeći po tekstu „Narod neće „narodni hleb” od 12. februara 1983. godine, narod je iluziju standarda održavao bar belim hlebom. Po prstima je dobila i „Pekara” jer ga nije pravila u zadanim količinama, ali je pametni direktor Časlav Đorđević odgovorio: „Ne možemo da radimo tek da radimo i da proizvodimo ono što se ne prodaje”. Pod palicom istoga direktora naša „Pekara” uspešno će raditi sve do kraja osamdesetih, pa će i Beograđani s merakom jesti pančevačka ’leba. Bez naredbe „odgore”, uz pomoć zdrave ekonomske logike, smislili su 1987. i hlebove sa semenkama suncokreta i pšeničnim klicama, kao i od krompirovog i sojinog brašna. Na sreću, kakvu-takvu, Pekarska industrija Pančevo će uspeti da preživi i devedesete.

Kad se tanjiri budu topili

Osamdesete će u istoriji pančevačke trgovine ostati zapamćene i po komisionima. U prvom i najčuvenijem u Sokačetu, kako u tekstu „Mama, kupi mi barbiku” u martu 1987. piše Goca Milosavljević, mogle su se nabaviti i „atraktivne, ali i kičerajske sitnice i krupnice iz inostranstva” – od italijanske „jake”, preko „Sonijevog” muzičkog stuba i bežičnih telefona, do original „najk” patika, a najbolje su išle lutke „Barbi” i „Ken”. Nije vredelo što je autorka primetila da će mnogo kupaca „masno” platiti i šarene ručne časovnike iz Italije, raznorazne turske toaletne „smrdljevke” i majice s lažnim „krokodilima”. Uvek smo hteli da bar šarenišem načinimo standard većim nego što nam je guber.

Učinilo nam se tada i da su nam svi putevi ka „svetloj budućnosti” otvoreni. Čitave stranice „Pančevca” zakupljivali su privatni butici, pa i „Trgoprodukt”, reklamirajući vrhunsko posuđe, kožne tašne „Toko” i „Konzorcijum”, parfeme „Optimum” i kolekciju „Alen Delon”, džempere od čiste vune za decu, košulje od porheta i puplina… Punila je „Trgoproduktove” rafove i strana roba jer je još jedan pametni direktor, Milan Šukunda, shvatio da se protiv „privatne inicijative” može boriti samo kvalitetom i ponudom. U odbranu od dežurnih branilaca domaćih proizvođača, u tekstu iz marta 1990. godine, navodio je iskustva iz sveta gde je obrt u trgovini važniji od marže. Najavio je i pretvaranje jedne samoposluge u „butik” italijanskih finih prehrambenih proizvoda. Međutim, vreme će ga prestići. Neće te godine početi da radi ni „Mekdonalds”. Čekaće još 24 godine, i to ne, kako je najavljivano, ni u „kući Aleksića” (danas Galerija savremene umetnosti) ni u Graničarskoj kući (nekada „Pelivan”), nego u „Avivu”.

Sanjali ga nismo. Iako se svašta sanjalo. Tako u napisu „Kako će se živeti godine 2054” od 12. novembra 1954. godine nepotpisani autor veruje, ne bez prava, da će elektronika izmeniti „svakodnevni, domaći život”. Pravac je pogođen, ali ne i put. Predviđao je tekstopisac da će se kuvati na elektronskim štednjacima sa ultrakratkim talasima na kojima će se šnicla spremati za nekoliko sekundi. „Stanovi će se graditi od različitih plastičnih materijala”, „prilikom čišćenja stana domaćica ima samo da upravi prvo mlaz tople vode na svoj nameštaj (baš kao ulični čistač danas!), a zatim mlaz toplog vazduha koji podzemnim putem dolazi iz centrale i – stan će biti čist i suv”. Rublje se neće prati „jer će se proizvoditi od specijalnih veštačkih materija i biti toliko jevtino da će se svaki komad po upotrebi – baciti”. Tanjiri će se posle ručka topiti u toploj vodi. Ali ovaj nepoznati futurista je ipak pogodio da će se posle sto godina trgovati posredstvom televizije jer će „kupci sedeći kod kuće razgledati robu i telefonom naručivati robu”.

Danas „trudbenike” niko ne pita šta sanjaju da kupuju po pančevačkim prodavnicama, a kamoli da li za to imaju i dosta para. Ne vredi što se u razgovorima vajkamo da, na primer, u Pančevu nema dobre prodavnice raznovrsnih cipela. Zato, ako već imate para, put pod noge pa u Beograd po cipele.

(Pančevac / Nevena Simendić)

FELJTON: Žene – ogledalo socijalističkog društva

FELJTON: Standard Pančevaca u doba socijalizma

FELJTON: Šta smo i kako slavili – šta smo želeli i dočekali

FELJTON: Kako smo letovali od garaža do hotela

FELJTON: Kako smo se školovali i da li smo se iškolovali

FELJTON: Kako smo rasli i dorasli – Od krajcarice do gejmera

FELJTON: Sasvim obična istorija Pančeva (1)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre postavljanja komentara, molimo pročitajte i složite se sa uslovima korišćenja


The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.