Kad sam napunila šezdeset godina, pogledala sam svoj život i pomislila: „Pa dobro, stigla sam skoro do zadnje dionice.” I znate što? Mnoge stvari u koje sam godinama vjerovala pokazale su se običnom iluzijom.
Djeca? Imaju svoj život.
Zdravlje? Nestaje brže nego voda iz probušenog lonca.
Država? Samo brojke u vijestima i obećanja bez pokrića.
Starost nema milosti. Pogađa nas u ono najosjetljivije – u naše nade. I došla sam do nekih zaključaka. Teških, gorkih, ali onih koji spašavaju život.
Djeca ne štite od samoće.
Godinama si govorimo: „Odgojit ćemo djecu, i starost će biti mirna. Bit će blizu, pomoći će.” Zvuči lijepo, zar ne? Samo što stvarni život izgleda drukčije.
Djeca imaju svoj svijet – posao, račune, kredite, svoju djecu. A ti čekaš poziv kao blagdan. Telefon šuti tjednima, a onda napokon stigne kratko: „Bok, mama. Sve je dobro.”
I sjediš, gledaš u ekran. Veseliš se, jer su živi i zdravi. Ali praznina ne nestaje.
Shvatila sam jedno: djeca su radost, ali nisu osiguranje protiv samoće.
Zdravlje nije dano zauvijek.
Nekad bih se spakirala za pet minuta i otišla bilo kamo. Danas me već sama pomisao na put umara. Sve više vidim da zdravlje nije pozadina života, nego glavni kapital – i jedini koji se ne može posuditi.
Mirovina i novac.
Tu, mislim, nikome ne moram ništa objašnjavati. Mirovina je više šala nego dostojanstven život. Ako računaš da će te država zaštititi – kopaš si jamu.
Godinama sam vjerovala: „Država me sigurno neće ostaviti.”
Ostavit će. I to prije nego misliš. Mirovina jedva pokrije stanarinu i lijekove. Sve ostalo moraš sama organizirati.
Kako živjeti dostojanstveno?
Kad su se stari oslonci raspali, morala sam pronaći nove. Tako je nastao moj vlastiti skup pravila. Čvrstih, jednostavnih, stvarnih. Ne o bajkama – nego o stvarnom životu.
5 čvrstih životnih pravila
1. Novac je sigurniji od djece.
Ne ljutite se – to je istina. Djeca su ljubav, ali nisu mirovinski fond.
Zaključak? Štedite. Mislite na sebe. Imate svoju sigurnosnu zalihu, makar malu. Ona daje slobodu.
2. Zdravlje je tvoj najvažniji posao.
Sve ostalo gubi smisao ako nemaš snage ustati iz kreveta.
Jutarnja gimnastika, šetnja, bazen, manje šećera i soli – banalno? Da. Učinkovito? Vrlo.
Bolesti ne pitaju koliko zarađuješ. Često jednostavno zaobilaze one koji se brinu o sebi.
3. Nauči uživati sama.
Očekivanje je neprijatelj broj jedan. Očekuješ poziv, poklon, pažnju – i sve češće se razočaraš.
Sreću treba stvarati vlastitim rukama. U malim dozama: ukusna večera, dobra knjiga, omiljena glazba.
Sposobnost da uživaš u vlastitom društvu štiti te od tuge.
4. Starost nije razlog za bespomoćnost.
Vidim ljude svojih godina koji su se pretvorili u vječne prigovarače: „Boli”, „Pomozite”, „Svi su krivi.”
A onda se čude što ih i najbliži počinju izbjegavati.
Slabost ne izaziva suosjećanje. Izaziva odbojnost. Poštovanje pobuđuju oni koji drže dostojanstvo, čak i kad je teško.
5. Ostavi prošlost i živi ovdje i sada.
Najveća zamka starosti je stalno „nekad je bilo”.
Ali „nekad” se više ne vraća.
Učim živjeti danas. Ne čekam da život opet bude kao osamdesetih. Jer neće biti. Drugačiji je – i moj je zadatak naučiti ga prihvatiti.
Sloboda i snaga su u tvojim rukama.
Starost je ispit. Nitko ga neće položiti umjesto tebe.
Možeš prihvatiti život takav kakav jest i izgraditi ga po novim pravilima.
Ili možeš sjediti na kauču, žaliti se i čekati da te netko spasi.
A istina je jednostavna: nitko neće doći.
Zato moraš biti oslonac sama sebi.
(Nepoznat autor)