Vlado Pravdić, klavijaturista „Bijelog dugmeta“, koji je preminuo 4. decembra u Splitu, gde je poslednjih godina živeo, poslednji i vrlo iscrpan intervju dao je u martu 2021. godine za Slobodnu Dalmaciju. On je u razgovoru sa novinarom Sandrom Pogutzom detaljno ispričao i otkrio mnoge tajne saradnje i odnosa sa Goranom Bregovićem i ostalim članovima grupe Bijelo dugme, u kojoj je svojevremeno svirao klavijature. Intervju prenosimo u celosti:

Sine, ti ćeš u glazbenu školu ići, milom ili silom“, rekla je majka pijanistica i glazbena pedagoginja šestogodišnjem Vladi Pravdiću, kad joj se sin požalio da se njemu u toj sarajevskoj glazbenoj školi u koju ga je upisala – ne sviđa. Na to je dječak razumno rekao: „Dobro, onda ću milom“. Jer, ako ikog iz klasične postave Bijelog dugmeta možete opisati onim poznatim stihovima – „Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu, prao zubiće, prije ručka rukice, za mamine goste učio pjesmice…“ – to bi bio Pravdić, „onaj fini među barabama“, zgođušni plavušan negdje sa strane na pozornici, iza klavijatura, nikad isturen ni na njoj, ni u medijskim istupima.

Taj pomirbeni odgovor dječaka koji je živio s majkom i bakom – roditelji su mu se razveli kad je imao dvije i pol godine – pokazao se presudnom životnom odlukom. Kao i kasnije, kad će po vlastitom izboru završiti i srednju glazbenu te fiziku na fakultetu jer – da nastavimo s istom pjesmom – uvijek je bio pametan momak, „(…) pametno početi, fakultet odabrati, pametno se ženiti, pametno stariti…“.

Da, riječ je o pjesmi „Eto, baš hoću“ i ne bi se baš moglo reći da onaj mirni i poslušni dečko ipak nije točno znao što sam hoće, a to je i uradio. Pravdića sam upoznao u Splitu, gdje boravi, neprimijećen, već dulje vrijeme kao američki „povratnik“.

Privatno, nakon 25 godina u SAD-u su mu ostali bivša supruga i dvoje djece, od njih četvero iz dva braka. Iza sebe ima uspješnu poslovnu karijeru u globalnom telekomunikacijskom biznisu. „Sada mi je“, kaže, „sve to na ‘autopilotu‘ i sada samo putujem. Ne znam gdje ću se konačno skrasiti jer sam rezident i Velike Britanije, i Hrvatske i BiH. London i Amsterdam su mi stare ljubavi, ali po prirodi sam putnik, vidjet ćemo… I Split je na mapi opcija.“

Pravdić u svojoj 71. godini prilično sliči na mladog sebe, komotno bi prošao i kao 50-godišnjak, i to bolje „očuvan“. U životne planove ne bi mu bilo teško ugraditi niti mogućnost ponovnog okupljanja Bijelog dugmeta, kada bi se uspjeli dogovoriti, nekako uskladiti sadašnje egzistencije. Uostalom, i Bregović i Bebek još su duboko u glazbenim karijerama, a ne drže se ništa lošije od kolege Pravdića.

Ostalo je to „u zraku“ na zajedničkoj beogradskoj večeri nakon velikog okupljanja 2005., kad su s ostalim živim članovima iz raznih postava benda napravili memorijalnu mini turneju po Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. U načelu su tada svi bili – za. Do danas se nije dogodilo.

Teško da bi se Bregović upustio u to, a trebalo bi priupitati i Bebeka, koji je – upravo dok je „skica“ ovog intervjua s Pravdićem čekala autorizaciju – dao intervju Tončici Čeljuski na HTV-u. Nekoliko je knjiga o Bijelom dugmetu do danas napisano, no Pravdić kaže da ga nitko ništa nije pitao ni za jednu od njih. Da jest, na vrijeme bi, recimo, ispravio neistinit opis prve fotografije na samom početku luksuzne monografije o bendu. Tamo je, na skeli iznad publike na stadionu JNA u Beogradu 22. rujna 1978., za tonskim pultom snimljen čovjek za kojeg se navodi da je to današnji direktor Croatia Recordsa, Želimir Babogredac, koji potpisuje tekst ilustriran tom slikom.

„Ma, kakav Babogredac“, reći će Pravdić, „za pultom je Zlatko Hold, na žalost pokojni moj veliki prijatelj. Bio je jedno vrijeme i basist Dugmeta, ali ga je mrzilo da dolazi na probe svaki dan i tako je sam sebe ‘izbacio‘. Ne znam kako je u njemu direktor Croatia Recordsa prepoznao sebe“, ironično će.

Do danas je Pravdić ostao zapamćen kao onaj mirni član legendarnog benda iz drugog plana, no već na samim počecima Bijelog dugmeta njegova je uloga bila značajnija nego što se činilo, ne samo u studiju i na pozornici. Bio je tada jedini od „veselih Bosanaca“ koji je imao vozačku dozvolu, telefon i formalno glazbeno obrazovanje. Stoga je bio i vozač, i „blagajnik“ i zadužen za bendovske komunikacije…

Bijelo dugmeprintscreen

„Nije to bio dogovor, tako je ispalo“, reći će na početku. „Logično je bilo da se na telefon javlja onaj tko telefon doma ima, a jedini sam imao i auto. Kad smo putovali u London na snimanje, ja sam bio naprijed jer sam jedini dobro govorio engleski…“

Svi „dugmići“ bili su jako mladi tada, u svojim dvadesetima, tako da nisu – reći će Pravdić – bili potpuno ni svjesni svoje pozicije usred vrtloga „dugmemanije“. Na sve su više instinktivno reagirali. Kad su o tome pričali nakon puno godina, zaključili su da su ih zbivanja prestizala, a da su ih oni u potpunosti shvatili sa zakašnjenjem od tri godine. Točnije, da su doista jako veliki, da mogu sami postavljati pravila kako će funkcionirati.

„Imali smo tri singla, dva LP-ja u pola milijuna primjeraka, sjedimo na vrhu, a ispod nas je magla, ne vidi se nitko drugi… Mi smo dokazali da se u onom čvrstom socijalističkom ustrojstvu može postići izniman uspjeh mimo nekog državnog posla. Problem je za takav režim kad pjevač nekog rock benda može dignuti ruku na stadionu i komandirati tisućama ljudi. I jako puno novca je tu bilo. I veselo je bilo… Oni koji su bili zaduženi da tumače signale to su pročitali kao latentnu, ali vrlo realnu opasnost. Nisu nas mogli dekretom zabraniti, jer su mogli izazvati nezgodne reakcije. Alternativni metoda bio je – pozivi u vojsku, da nam ona ‘dođe glave‘ kao grupi. Nije im uspjelo.“

Po dosadašnjim „biografijama“ grupe, čini se da je Bregović ipak nešto ranije bio svjestan, svakako svjesniji od ostalih, snage njihova brenda. Ispao je najveći „poslovnjak“ među njima, donoseći im ugovor po kojem se ostali odriču prava na ime Bijelo dugme… Pravdić se ovako prisjeća te epizode:

„Ovo je važno – nismo se mi odrekli prava na ime Bijelo dugme! Bregoviću je zapravo odvjetnik u to doba bio poslovni guru. Goran nam ga je spomenuo možda jednom, dvaput, nikad u vezi s poslom koji smo zajedno radili. Kad smo stigli u New York 1976., a nakon što je Željko jedva preživio prometnu nesreću u kojoj mu je poginuo prvi rođak, nekoliko dana po dolasku Goran nas pozove da porazgovaramo.

Izvukao je papir koji mu je odvjetnik pripremio. Pazite, to je vrijeme kad mi još uvijek ne shvaćamo što nam se događa u karijeri, ali odvjetnik jasno vidi te je najvjerojatnije to ‘objasnio‘ Goranu. Nikad neću zaboraviti izraz Željkova lica kad je vidio taj ugovor po kojem se mi pojedinačno, svatko od nas ostalih, odričemo prava na korištenje imena Bijelo dugme bez njegova pristanka.

To je bilo tako mučno, da mi u biti od tog dana više nismo bili isti kao grupa. I znam da je Bebek rekao: ‘U redu, ako to baš tebi treba, nama ne treba‘. Samo smo potpisali, ustali i izašli. Još jedan važan detalj je da Zoran to nikad nije potpisao jer je tada bio u vojsci. Život se nastavio.

To ipak nije bio razlog da se posvađaju i raziđu jer svatko od njih našao je sebi jako opravdanje za biti unutra i nijedan argument za prekinuti i otići.

„Mala ‘avlija‘ Jugoslavija, mi ogromni u njoj, uspješni nemjerljivo, zarađujemo puno, curice nas vole, jednostavno nam je bilo predobro. Neprirodno bi bilo, nenormalno, to prekidati“, objašnjava Pravdić. I publika i mediji doslovce su „eksplodirali“ oko njih. I on osobno je, uz Bregovića, kao pojava bio prilično omiljen među obožavateljicama, ali u medijima nikad nije bio zasebno eksploatiran. Od samog početka Bregović je bio taj koji je ispunjavao potrebu medija za građenje raznih priča, nametnuo se kao „tumač“ fenomena koji su izgradili.

„No, kad danas, nakon mnogo godina, čitam neke njegove intervjue… napričao je on tu i mnogo ordinarnih gluposti“, reći će na to Dugmetov klavijaturist. „Jest zgodno verbalizirano, dovoljno da se negdje objavi, ali u biti je budalaština. Ne mislim da je to bila njegova potreba, nego je shvatio da to treba drugoj strani, da bi se na neki način uozbiljilo to što smo mi radili. A objašnjavati kako smo mi radili pjesme, koje smo zvali ‘kolektivne bebe‘ – jer to je bio način kako smo ih mi proizvodili – nije nama trebalo.“

Vlado PravdićPrintscreen/Nova S

Na tom mjestu morao sam Pravdića prekinuti pitanjem: „Tako ste ih proizvodili? Kolektivno? No, Bregović je potpisan, njega se uzima kao kompletnog autora…“

„Pa, evo, reći ću vam kad je doista naprsla tikva… Tikva je naprsla kad je nakon niza godina Bebek jednog dana nastupio s pozicije čestitosti i, zastupajući ne samo svoju poziciju u bendu, nego i svih nas ostalih, rekao Bregoviću, otprilike: ‘Vidi, buraz, ako ti već potpisuješ ono što sam zoveš kolektivne bebe, da ne bih ja sad sjedio ovako tjednima, jer nemam posla, a svi drugi rade na pjesmama, raspiši ti to i donesi nam partiture.

Mi ćemo ući u studio i odsvirati to što si ti komponirao, napisao i potpisao. To je onda pošteno.‘ Ako Bregoviću tada nije otpala kosa s glave, neće nikad. Da, to su bile kolektivne bebe i to je čak Bregovićeva sintagma.“

Potom će Pravdić opisati kako su te bebe „rađane“:

„Mi smo na probama i on ima neki riff. Zoran će na to po svojoj intuiciji postaviti bas liniju, Ipe će dodati bubnjarsku dionicu, a ja svoje i onda se od amorfnog komada skidaju viškovi i nastaje oblik. Goran bi došao s nekom idejom, ali svi bismo dodali svoje. I Bebek bi imao svoju neku ideju, ne jednu, i tako bi nastalo ono što će naknadno dobiti Goranov tekst, neki naslov… Ali, ono što je on znao – a mi nismo o tome vodili računa – njegov je potpis. To je doba našeg početničkog romantizma, kad je nas to nosilo, ali samo on je već tada imao svog odvjetnika.“

Na ovom mjestu Pravdiću sam ipak naknadno morao postaviti pitanje koje se nametnulo nakon Bebekova intervjua na HTV-u, gdje je ovaj izjavio kako je Bregović nesumnjivo vješt skladatelj i da on, Bebek, nije nikom drugom puštao da dođe sa svojim pjesmama. Doslovce je rekao: „Htio je Pravdić sto puta, ali nisam dao, nego neka majstor radi.“ To se baš ne uklapa u priču o Bebekovom traženju partiture, pa sam Pravdića zamolio za komentar te izjave.

„Evo vam kontrapitanje: mislite li zaista da je Bregović – onako muzički nepismen – mogao smisliti sve one harmonijski komplicirane dijelove i prijelaze u mnogim našim pjesmama? To sam radio ja i ponosan sam na to. Postoje cijeli dijelovi pjesama koje sam ja napravio, ali je Bregović potpisao kompletno autorstvo nad tim pjesmama. No, moram reći da se on kao autor razvijao i da se njegov udio u autorstvu procentualno povećavao tijekom godina i na pripreme novih projekta dolazio je sve spremniji, kao što je Bebek i želio. Ipak, nikad se nije desilo ono na čemu je Bebek inzistirao, da donese partiture.

Na moju primjedbu da Bregović odavno ima svoju karijeru nakon Dugmeta i zavidnu međunarodnu afirmaciju te da se više ne može reći kako samostalno potpisuje zajednička djela, sugovornik će mi ispričati vrlo intrigantnu pričicu iz vremena kada su se bili nakratko ponovno okupili:

„Pročitao sam jednom njegovu izjavu kako je bio u Rimu, gdje su izveli dva njegova gudačka kvarteta. To tako pompozno zvuči, ali stavimo sad tri točkice i ‘ajmo u 2005. Okupili smo se ponovno u njegovoj kući u Beogradu na pripremama za mini turneju i vježbamo. Tu je Goranov studio. I pojavi se ujutro u osam jedan mladić, kasnije i drugi… Dvije su prostorije i u jednoj je računalo, klavijatura… Pitam ovog mladića, dvadeset i neka mu je, što tu radi. On je, ispada, završio glazbenu akademiju i njegov je posao – zaposlenik je kod Bregovića – da raspisuje partiture. Bregović kaže – treba mi ovo, treba mi ono, napiši mi ovo, napiši mi ono.

Bregović je jednostavno menadžer u radionici u kojoj se proizvodi glazba. On ima viziju, a oni koji znaju to razrađuju. A onaj drugi momak, Rom, kafanski je svirač, prirodni talent, također muzički pismen, koji piše i raspisuje što Bregoviću treba, za plaću od možda 500 eura. ‘Pa zašto‘, pitam ga, a on kaže: ‘Što ću, jel‘ da se vratim u kafanu?‘ Da se razumijemo, Bregović je užasno vješt, ali ne znam što bi se desilo u ono doba da smo u New Yorku potpisali onaj ugovor i po slijetanju u Jugoslaviji rekli mu: ‘Eto te tamo!‘. Jer, pošteno govoreći, mi smo bili i skupina izuzetno talentiranih pojedinaca. Bilo je gitarista, bilo je basista, bilo je bubnjara i klavijaturista, bilo je pjevača…

Zašto baš mi? Zašto Pravdić, Ivandić, Bebek, zašto Redžić… Jako debeli razlog je za to postojao i on je toga bio svjestan. Nešto nikad nije bilo izgovoreno, ali ostaje notorna činjenica: najviše para je uvijek bilo pod brendom Bijelo dugme. Jer taj brend je najveća moć u ovoj cijeloj priči. Kao takvo, a zahvaljujući zasigurno i spomenutoj Bregovićevoj vještini, Dugme je preživjelo i Ipetovu smrt, i Bebekov odlazak, promijenilo još dva pjevača, a Pravdić je ostao gotovo do samog kraja, do pred snimanje posljednjeg albuma. Objašnjava zašto je tada otišao:

„Fizika, elektronika, astronomija, telekomunikacije… to su moje stare ljubavi. Kad sam krenuo s Bijelim dugmetom već sam bio na kraju studija fizike. Uvijek sam imao jedan ili dva paralelna biznisa koja sam privatno kotrljao.“

Bila je to, kaže, ponajviše trgovina industrijskom opremom i prodaja pameti:

„Meni je uvijek bilo dobro, pa kad sam odlučio otići, to mi nije dovodilo u pitanje egzistenciju. Otišao sam s Goranom u šetnju i rekao mu: ‘Ja ću sići na ovoj stanici‘. To je bilo na sarajevskim probama za posljednju ploču. Sljedeća turneja je pukla, država se već raspadala, bilo je nekih čudnih stvari u publici na koncertima, ali o tome sam mogao samo čitati i saznati sa strane.“

U svakom slučaju, oproštajni koncert Bijelo dugme nikad nije održalo, ali su se ponovno okupili nakon 17 godina, kada je bljesnula ideja da, eto, možda i nastave…

„Ne zato što smo se kao pomladili, nego zato što je to što smo radili bilo jako dobro i jer smo to voljeli“, kaže Pravdić.

No, vrijeme, a i ova njegova priča, teško da idu u prilog toj zamisli. Izrazio sam mu svoju skepsu da bi na to pristao sam Bregović, nakon njegova međunarodnog uspjeha s balkanskom verzijom world musica, ali i ovog svjedočenja, no Pravdić se nema potrebu Ikome opravdavati:

„Provocirate me da sad odem na za sebe sklizak teren, jer nemam nikakav razlog za nekakav oprez ili taktiziranje. Na žalost, u razdoblju nakon Bijelog dugmeta upravo on će – zato što mu je tada to trebalo – pljuvati po našoj zajedničkoj prošlosti, kao po nečemu što bi najradije zaboravio. Ali, time pljuje i na rad nas ostalih. Njemu je takva retorika trebala kada je, posve racionalno, počeo promovirati nastavak svoje karijere u nekim drugim sferama. Zašto je onda u toj drugoj karijeri prerađivao pjesme Bijelog dugmeta? Da, koje je on potpisao, ali to su pjesme Bijelog dugmeta. Komponiraj novo! Ali, ne, uvijek se vraćao starom opusu koji je reciklirao. I sam je koristio taj termin. Sjećam se da mi je rekao jednom prilikom: ‘Vlado, ja više ne znam napraviti pjesmu‘.“

A što mislite da bi rekao ovom prilikom, na sve ovo što ste ispričali? – upitao sam na kraju Vladu Pravdića.

„Možda nešto u stilu da koga to još može zanimati. Ponos je za budale, on je samo vješt trgovac. Podjela novca s ostalima je ono što je oduvijek bilo Bregovićev problem, pa neka to svatko tumači za sebe kako hoće. Da, puno vremena je proteklo, nastupila je „zastara“ i mangup je izmaknuo, nisu ga uhvatili, hahaha… Smislio je model kako će nastaviti uzimati pare, ali sada od nove generacije publike. Njima je prodao Bijelo dugme s trubačima za svadbe i sahrane. I život ide dalje. Ili, kako on jednom prilikom reče: „Što da ja nekom drugom guram lovu u džepove?“ A možda je kvaka u tome što on i Bebek, izgleda, još uvijek moraju raditi. Ja više ne moram. I uživam u tome.

RAZVEO SAM SE, A LOVU ZARADIO U TELEKOMUNIKACIJAMA

Vlado Pravdić je ukratko „skicirao“ kako mu je izgledao život u četvrt stoljeća nakon što je u ratu s trudnom suprugom izašao iz rodnoga grada: „Iz Sarajeva, u koje sam se prije rata vratio iz Zagreba jer mi je uvijek bilo ishodište, a i mama mi je bila u njemu, otišao sam 1992. s trudnom suprugom, jedva smo se izvukli.

Pomogli su nam neki ljudi, a i moje ime. Najprije u Split, potom u Budimpeštu, zatim ponovno u Zagreb jer su tamo bile institucije koje su radile na programu iseljavanja u SAD.

Tamo smo došli 1996. godine. Zbog rata meni je bila puna kapa Balkana i nisam htio ostati u Zagrebu, nego sam htio što dalje. Još u Mađarskoj, sasvim slučajno sam nabasao na informaciju o jednom tehnološki potpuno novom principu u telekomunikacijama.

Javio sam se vlasnicima te tehnologije i suradnja je počela, tako da sam u SAD došao na dijelom pripremljen teren. Radio sam za njih još u Zagrebu, omogućujući ljudima i do osam puta jeftinije telefoniranje u inozemstvo.“

Na kraju je imao problema s tadašnjim HPT-om. Na početku ne, jer ga tada još nitko nije ozbiljno shvaćao. Naime, preko infrastrukture HPT-a njegov servis je omogućavao korisniku iz Hrvatske da telefonira preko američke telefonske mreže i plaća američke tarife koje su u odnosu na cijene HPT-a bile i do osam puta niže.

Tako su mu u Hrvatskoj, zbog velikih ušteda, korisnici postali ne samo pojedinci, nego i Hina, Končar, HGK, Podravka, devet veleposlanstava… To je bila velika priča, pročulo se. Počelo je od Večernjaka, kasnije u Globusu, Nacionalu, Areni, Byteu, pa na HTV-u s prilogom za „Dobro jutro, Hrvatska“…

„Ovdje sam HPT-u postao toliki problem da su se drznuli blokirati američke linije, ne one brojeve mojih pojedinih korisnika, jer ih nisu znali, već pozivni broj Nebraske u kojoj se nalaze sva američka telekomunikacijska čvorišta. Blokirali su čitavu jednu američku saveznu državu!

Sve da bi mene onemogućili, što je protiv svih međunarodnih zakona i nečuvena arogancija monopolista.“

Tako je bilo do veljače 1996., kad je s obitelji otišao u SAD, gdje se brzo osamostalio i osnovao svoju tvrtku. Nudio je također radikalno jeftinije telefoniranje, isključivo iseljenicima iz bivše Jugoslavije koji su s fiksnih linija zvali kući za puno manje novca.

S uvođenjem mobilne telefonije, prešao je samo na nju i prebacio kompletan biznis u Europu.

No, ipak je američka epizoda potrajala. U Kaliforniji su živjeli najprije 15 godina u Palm Desertu na jugu, a kasnije 10 godina u Davisu na sjeveru.

„Sad sam se vratio jer sam se razveo, djeca velika, žive svoje živote… Ne mogu ni sada mirovati“

Kad je razmišljao o povratku u Europu, Sarajevo mu nikad nije bilo opcija, kaže da mu je pretužno. „Puno je ljudi iz moje generacije umrlo, a oni koji su živi tako su tužno ostarjeli. Ne treba mi da hodam među duhovima. Moj plan je putovati.

U šali znam reći da će mene vjerojatno negdje naći, ali u džepu će biti instrukcije kome treba i što javiti. Kad sam kretao iz Sarajeva, na ramenu sam imao samo torbicu s još jednom majicom i hlačama, a na nogama podarene tenisice. I tad sam odlučio da sve što mi treba biti na ramenu.

Tehnologija se promijenila i sad sve može stati na karticu. Tako da mogu biti digitalni nomad. Puno je takvih, stotine tisuća Amerikanaca seli se izvan Amerike“, pun je planova 71-godišnji Pravdić.

(Pančevac/Slobodnadalmacija.hr)

PREMINUO VLADO PRAVDIĆ Klavijaturista Bijelog Dugmeta umro uoči 74. rođendana