
OJT Pančevo: Voda ispravna, izazivanje panike biće sankcionisano
Teodor Dmitrović (18), njegova sestra Željana (16) ustaju pre svih i ne beže od posla, a zajedno su nosioci jedne od većih porodičnih farmi ovaca u Banatu.
Teodor Dmitrović (18), njegova sestra Željana (16) ustaju pre svih i ne beže od posla, a zajedno su nosioci jedne od većih porodičnih farmi ovaca u Banatu.

U vremenu kada sela ostaju bez mladih, a stočarstvo se često doživljava kao posao bez perspektive, u selu Vračev Gaj nadomak Bele Crkve raste priča koja ruši te predrasude. Teodor Dmitrović ima 18 godina, njegova sestra Željana dve godine manje, a zajedno su nosioci jedne od većih porodičnih farmi ovaca u Banatu.
Ustajemo oko pola sedam, spremamo se za školu da bismo ranije završili i što pre došli kući. Posle škole odmah smo ovde. Posla uvek ima, a mi se ne libimo ni onih najtežih. Ja sam već sad odlučio da je ovo moj izbor i ostajem ovde na selu. Drugari nas podržavaju, jer ovde skoro svi se na neki način bave poljoprivredom, nije situacija kao u velikim gradovima – kaže za RINU Teodor.

Foto:RINAFoto:RINA
Njegova sestra dodaje da im rad ne pada teško jer je deo svakodnevice.
Svaki dan stado se rano ujutru izvodi na ispašu. Posao je precizno organizovan, bez improvizacije. Mladi brat i sestra rukuju mehanizacijom, pripremaju hranu, baliraju seno i vode računa o svakom grlu.
– Nema mašine koju nisu savladali. Kad su vredni i kad žele, onda sve ide lakše. Lepo je raditi sa svojom decom – ističe njihov otac Željko, koji sa suprugom Sanelom danas može da se osloni na decu kao ravnopravne domaćine.

Foto:RINAFoto:RINA
Na farmi je sve evidentirano i po pravilima. Subvencije su deo sistema, ali ne i jedini oslonac.
– Po ovci je subvencija 10.000 dinara, a po jagnjetu 3.000 kada ide u klanicu. Sve mora da ima papire i sve je uredno – objašnjava Teodor.
Jaganjci se prodaju kada dostignu težinu od 35 do 40 kilograma. Period jagnjenja zahteva dodatni napor, često i noćni rad.
U porodici Dmitrović važnu ulogu ima i deda Jovica, koji sa ponosom govori o unucima.
– Radni su, razumeju se u sve. Id u školu, rade u kući, oko stoke, ništa im nije teško – kaže deda.

Foto:RINAFoto:RINA
Roditelji priznaju da danas polako prepuštaju posao mlađima.
Za Sanelu, najveća vrednost nije broj grla, već ono što su deca postala.
– Oni se ne stide da uđu u štalu, da jagnje ovce, da isteraju stado na pašu. To je pošten posao. Za nas su oni deca za ponos, kaže ona.
U Vračevom Gaju, u ravnici južnog Banata, Teodor i Željana Dmitrović već danas nose teret života koji mnogi njihovi vršnjaci tek naslućuju. Svojim radom pokazali su da selo nije kraj puta, već početak za one koji znaju da rade i žele da ostanu.
(RINA)