ULICE U PANČEVU: SARAJEVSKA ulica pripada teritoriji Mesne zajednice Kotež

12:11

27.03.2023

Podeli vest:

Printscreen/Map

 

Vidovdan 1914.

Sarajevska ulica pripada teritoriji Mesne zajednice Kotež. Pod ovim nazivom postoji od 1985. godine, a prostire se od Koteža Ivana Milutinovića do Valjevske ulice.

***

Kad je stigao Princip, Čabrinović ga je pozvao u zadnju sobu, i tu mu dao bombu i slepljene kristale otrova, zamotane u papir. Takve paketiće, načinjene od cijankalija iz one tri bočice koje su poneli iz Beograda, napravio je i za sebe, Ilića, Grabeža i Mehmedbašića.
Iz poslastičarnice si izašli svi zajedno: Princip je otišao pravo na Apelov kej, Ilić je poveo Grabeža svojoj kući, da mu da bombu i revolver, a Čabrinović se laganim korakom uputio u grad, na dogovoreni sastanak s nekim svojim drugovima tipografima. Hteo je da se pre atentata s njima fotografiše za uspomenu.
Došao je samo jedan, neki Tomo, i oni su se slikali kod vašarskog fotografa koji je izrađivao fotografije za jedan sat. Čabrinović je naručio šest fotografija, i Toma, kome je rekao da istog dana putuje u Zagreb, zadužio da ih podigne i pošalje na adrese koje mu je dao – jedna babi, druga sestri, treća majstoru iz Državne štamparije u Beogradu, četvrta jednom prijatelju u Trst…
Nije mogao da se seti nikog više s kim je na taj način hteo da se oprosti, pa je Tomu dao izmišljeno ime i adresu u Zagrebu, da tamo pošalje preostale dve.
Prethodnog dana po ko zna koji put posvađao se sa ocem – ovog puta zato što je stari Čabrinović hteo na kući da istakne austrougarsku zastavu. Majka je stala na očevu stranu, a na kraju je i Nedeljko popustio – računao je da će im ta zastava biti olakšavajuća okolnost posle atentata.
Uveče je majci predao nožić i sat, objavivši da ide u Zagreb. Babi, koju je mnogo voleo, ujutru na Vidovdan dao je dvadeset kruna, a sestri pet.
– Jovanka, idem sada i nikad se više nećemo vidjeti… – izdao ga je glas.
Pobegao je od njenog začuđenog i uplašenog pogleda u ostavu i tamo plakao čitavih petnaest minuta. Žalio je što će sestrama naneti bol, i što ih ostavlja u surovom svetu bez svoje zaštite… Žalio je i sebe.
Crvenih očiju iskrao se iz kuće na sastanak u poslastičarnicu, i nije odmah primetio da je za njim pošao i pas. Morao je da se vrati, i da ga zatvori…
Posle rastanka sa Tomom, Nedeljko Čabrinović svratio je u cvećaru i za novac koji mu je još ostao poslao buket cveća devojci Jeleni Uljarević, koja mu se dopadala, ali to nije smeo da joj prizna… i uputio se na svoje mesto na Apel keju. Prošao je pored Cvetka Popovića i Vase Čubrilovića, ali nije znao da su Princip i Ilić i njih uključili u zaveru.
I Muhamed Mehmedbašić bio je na svom mestu…
Franja Ferdinand je ustao u pola osam. U devet je sa suprugom prisustvovao misi u hotelskoj sobi na prvom spratu, preuređenoj u kapelu ukrašenu zlatom, a onda su se specijalnim vozom odvezli u Sarajevo.
Nadvojvoda je za ovu priliku obukao svečanu uniformu konjičkog generala: plavi mundir sa visokom kragnom na kojoj su s obe strane bile po tri zvezdice, i crne pantalone sa crvenim lampasima. Opasao se zlatnim pletenim opasačem sa resama i na glavu stavio dvorogi šešir sa zelenim perjem. Vojvotkinja je bila u beloj svilenoj haljini ukrašenoj cvećem i crvenom trakom oko pojasa. Nosila je beli šešir sa velom i hermelinsko krzno prebačeno oko ramena. U rukama je imala lepezu, a njen suncobran kavaljerski je nosio Franja Ferdinand.
Poćorek ih je dočekao na stanici i pošto je izvršena smotra vojnika postrojenih u njihovu čast, par je seo u auto. Bio je to otvoreni sportski „gref i štift” maslinastozelene boje, sa sedištima presvučenim crnom kožom. S leve strane, pored vozača, vila se carska zastava – crno-žuta, oivičena crvenom trakom, s dvoglavim orlom na sredini. Dajući joj ruku, pomogao je supruzi da sedne s desne strane, a onda, pomalo brekćući zbog utegnutog stomaka, seo pored nje.
Put od kasarne do većnice vodio je duž Apelovog keja, i Ferdinand je tražio da se kolona sporije kreće, kako bi mogao da vidi grad. Sarajevo je bilo ukrašeno crno-žutim carskim i crveno-žutim bosanskim zastavama, a za okna mnogih prozora bili su zataknuti nadvojvodini portreti. U trenutku kad su krenuli iz kasarne odjeknuo je prvi od dvadeset četiri topovska plotuna i sve su se ptice u gradu digle sa krovova i krošnji.
Sunce je već bilo upeklo i radoznalci, kojih nije bilo mnogo, stajali su u senci zgrada. Tek poneko od njih uzviknuo bi: „Živio!” Druga strana keja, ona uz reku, bila je gotovo prazna.
– Kao da se svi oblače u istoj radnji… – pomislio je gledajući agente, a onda se osmehnuo: – Hvala bogu pa je ovaj drugačiji.
Video je visoku priliku u dugačkom crnom kaputu i crnom šeširu.
Nije znao da je to atentator Nedeljko Čabrinović i da u ruci steže bombu koju će baciti na njega.

(Iz romana M. Petrovića „Gavrilo Princip, jedna besmrtna mladost”)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre postavljanja komentara, molimo pročitajte i složite se sa uslovima korišćenja


The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.