
I to je Pančevo: Skuvane piramide pod nogama

Skuvane
Hladno je, treba nam zagrljaj, bar. Menjamo se.
Ono što je nekada trebalo osvojiti sada je passe.
Moramo da se prilagodimo; ili ne?
Jok, gurati po svome.
Da osoba bude zaljubljena u sebe.
Nestvarno, da ne misli na okolinu.
Surovo lično, da tako skuvane misli plove.
Ili ne?

Piramide
Jurimo vrhove kada smo sigurni u sebe.
A što je neko iskusniji, to više sumnja. U sebe.
Tako bar kažu starci, naši, koji nas vole.
Trebalo bi nekad „gađati” i druge ciljeve.
Dodirljivije, bliže razumu.
Valjalo bi da se s vremena na vreme prestrojimo.
I kažemo: ne zanima me vrh piramide.
Neophodna mi je sopstvenost, prizemnost.

Pod nogama
Svet je mali, tako mali da možemo da ga opipamo.
Kao kuglu, čarobnu.
Iz koje iskaču nova znanja, nove emocije, novi ljudi.
Pod nogama su nam trivijalnosti, poput briga.
Onda naiđe spori voz da nam preseče put.
Vozi svojom trasom, a resetuje nas.
Šta bi bilo da nas je udario grom…
I dalje bismo mislili da smo posebni.
(Pančevac / Siniša Trajković)
I to je Pančevo: Skućeno računanje za stolom


















