
Vučić na svečanoj večeri u Budimpešti: Nazdravljam prijateljstvu Srbije i Mađarske
Istorijski trenutak pančevačke kulture – tako je 1980. nazvano otvaranje jedine novoizgrađene zgrade za potrebe kulture u Pančevu
Istorijski trenutak pančevačke kulture – tako je 1980. nazvano otvaranje jedine novoizgrađene zgrade za potrebe kulture u Pančevu
Da je bilo više kulture, imali bismo malo manje istorijskih trenutaka. Ali je dobro i kada „istorijskom trenutku” pripadne neki događaj vezan za kulturu. Iako je sigurno da je otvaranje „nove” Gradske biblioteke 27. juna 1980. godine na naslovnoj strani „Pančevca” tako nazvano zato što su se i tada političari slikali uz „svoju investiciju”, ipak je pre toga neko morao da donese odluku da se pare utroše za takvu svrhu, a ne za tri metra asfalta ili neki dom zdravlja, na čemu bi im široke narodne mase bile daleko zahvalnije.
Iako istorija pozajmljivanja raznoraznog štiva radi čitanja u varoši Pančevu u nekoj knjižnici seže i u period mnogo stariji od sto godina, koliko je Gradska biblioteka Pančevo obeležila prošle godine, sigurno je da je „istorijski trenutak” bio i kada je gradska vlast 1924. odlučila da ustanovi biblioteku, umesto što su to do tada radila razna kulturna udruženja.
Knjiga važna i za političare
Zato na repu proslave rođendana naše stogogodišnjakinje još malo vremena posvećujemo još jednom za nju vezanom „istorijskom trenutku” – onda kada je „komunistička” vlast odlučila da u gradski samodoprinos tokom osamdesetih godina uđe i izgradnja nove zgrade za Gradsku biblioteku. To je bio prvi i poslednji put u istoriji – i predratnoj i poratnoj u odnosu na bilo koji rat – da je u Pančevu nekoj instituciji kulture pripala čast da baš za nju bude izgrađeno neko zdanje, umesto da se, poput drugih – muzeja, pozorišta i galerija – rasteže ili sabija u prostorima bivših kasarni, bolnica, privatnih kuća „narodnih neprijatelja”… Ovom pisaniju, naravno, doprinelo je i to što je januar uvek „istorijski trenutak” kada kultura uglavnom spava medveđim snom, posebno u ovakvim omanjim varošima kao što je Pančevo, te ima prostora i da se pažnja posveti „istorijskom otvaranju” nove zgrade Gradske biblioteke 27. juna 1980. godine.
Sa otvaranja Gradske biblioteke – naslovna strana Pančevca 5. jula 1980.
I ne zamerite na floskuli „omanja varoš”, jer samo takva sredina može osetiti čast i uzdignuće kada mu na pomenuto otvaranje dođu Mira Stupica i Mihajlo Janketić, pa i naši boemi Miroslav Antić i Pero Zubac. Ovo otvaranje je bilo istorijski interesantno i zato što je upriličeno samo mesec i po dana pošto se Jugoslavija oprostila od svog „najvećeg sina” – druga Tita, te nije čudo što ga je Boško Krunić, prvi čovek vojvođanskih komunista, u svom prigodnom govoru morao citirati. Ali ni tekst citata, a ni ceo govor nisu bili ni glupavi ni prazni – na čemu bi im mogli pozavideti mnogi današnji priučeni političari.
Sa otvaranja Gradske biblioteke 27. juna 1980. (iz arhive Pančevca)
„Knjiga je uvijek bila izvor znanja, humanosti, mudrosti i sredstvo međusobnog upoznavanja i zbližavanja, iako je ponekad bila zloupotrebljavana.” I pošto je citirao ove Titove reči, Krunić se pohvalio da „samoupravno društvo” u Vojvodini godišnje objavi i po 750 naslova u dva i po miliona primeraka, pored još 88 časopisa. Krunić se založio da se ispostave biblioteka otvaraju po organizacijama udruženog rada i mesnim zajednicama jer je „obrazovanje svakodnevna čovekova potreba”. Naravno, morao je Boškić govoranciju začiniti i „samoupravnim činovima” i drugim ispraznim floskulama tadašnjeg vremena, ali umetnuo je on tu, jer glup nije bio, da nas knjiga može naučiti čak i kako da se suočimo s narastujućim „ekološkim problemima sveta”.
Samo je reč večna
Velika Mira Stupica se pak setila da izrazi svoju uzbuđenost zato što je zdanje Biblioteke dignuto novcem naroda – od samodoprinosa: „Ovo je spomenik svim onim anonimnim ljudima koji su dali svoj prilog baš po onoj divnoj Andrićevoj misli: ’Iz biblioteke svi mogu da pozajmljuju, zato svi treba da joj prilažu…’” Izveštač „Pančevca” je bio precizan – bilo je uloženo 44.732.957,45 dinara, skoro tri miliona tadašnjih nemačkih maraka, približno 350 miliona današnjih dinara. Ali ono što su gradske novine najavile – da će za pet godina 2.380 kvadratnih metara biti dopunjeno dečjim odeljenjem i kancelarijskim prostorom, nikada se neće ostvariti – za „istorijski trenutak kulture” i ovo je bilo dosta.
Sa otvaranja Gradske biblioteke 27. juna 1980. (iz arhive Pančevca)
Narodu je zahvalio i Pero Zubac, iako je sigurno znao da je spisak za samodoprinos pravio neko „odozgo”, zato što mu je to bio povod da kaže da bi i neki drugi grad mogao da izgradi biblioteku jer „trošne su kuće, trošni su mostovi, trošni su bazeni, ali je reč koja živi u biblioteci večna”.
Glumac Mihajlo Janketić pročitao je povelju Gradske biblioteke Pančevo na otvaranju nove zgrade 27. juna 1980.
A čovek koji je uticao da u spisak bude upisana biblioteka sigurno je bio Vitomir Sudarski, koji je bio na čelu grada od 1971. do 1976. godine, povremeno i direktor „Pančevca” i „Dnevnika”, a od mladosti revolucionar s pedigreom. Ali umeo je da sluša, da uči i da čita. Zahvalio je on „duši i srcu” naroda koji je odlučio da podigne zgradu za kulturu, ali nam je ipak više otkrio kada se u svom govoru iskreno ispovedio da od roditelja nije dobijao knjige, niti je nasledio biblioteku. „Tako su mnoge stvari, koje u detinjstvu nisam imao, ostale u meni kao kompleks, a to su mi, pre svega, knjiga, trešnje i satovi.” Zato je Vita rešio da nekima drugima u amanet ostavi biblioteku. I gde bi nam bio kraj kada bi i neki današnji političari svoje komplekse lečili davanjem. I gde bi nam bio kraj kada bi pored „komunjare” Vite, ili „malog Mađara” Ernea Erdeija, ili „usedelice” Borke Kruške, o sudbini grada odlučivali ljudi od pera i kulture.
I „provincija” je lepa
Možda bi zbog svega navedenog 27. jun trebalo proglasiti gradskim danom kulture. Već je zaboravljeno da je u staroj Jugi tog dana obeležavan Dan samoupravljanja, ali se danas ni po čemu ne ističe, pa bi mogao da služi u čast jedinstvenog događaja kada je Pančevo podiglo zgradu za kulturu. Zamislite samo kada bi danas neko odlučio da zgradu Autobuske stanice koja se seli iz centra – po mom mišljenju s pravom – nameni, na primer, za kulturni centar. Ako ni zbog čega drugog, zato što ova ustanova kulture ima velike šanse da zbog restitucije uskoro u celosti izleti iz kuće na Korzou. A Autobuska stanica je dovoljno velika da se tu uglavi i neka sala, ima mesta i za galerijske prostore, u centru je, gde i treba da bude, na peronima bi se mogla opraviti letnja bašta za kulturno uzdizanje uz kabezu, ima mesta i za parkiranje… Nadamo se da ipak neće smetati „novoj pančevačkoj eliti” koja se useljava u obližnje fensi naselje, na mestu nekadašnje „Slavine”. Ili će im možda više prijati neki „poslovno-stambeni kompleks”, kako je i planirano i što jedino u amanet i ostavljamo generacijama iza nas.
Mika Antić se upisuje među prvima u knjigu utisaka na otvaranju Gradske biblioteke Pančevo 27. juna 1980. godine (iz arhive Pančevca)
Možda zato nije loše setiti se reči našeg Mike Antića prilikom otvaranja novog zdanja Gradske biblioteke pre 45 godina: „Sve što se gradi donosi korist, valja graditi i kuće i gradove, a ne valja ih rušiti. Ljudi su knjige, ono što postoji u biblioteci jesu podsetnici onoga šta je bilo, šta biva i šta će biti u čoveku. Svaki čovek je biblioteka, jer su u njemu napisani i nenapisani svetovi lepota i zanosa, knjiga je ključ svetova zapisanih u čoveku… Kaže se da je neki grad, neki kraj provincija, ali ’provincija’ nas uvek iznenađuje lepotama, baš kao što kaže Prever: ’Dunav se uliva u Tamiš’, jer na Tamišu ljudi žive. On je najveća reka na svetu. U njega treba da se ulivaju sve reke i okeani…”
(Pančevac / Nevena Simendić)
Posle 100 godina postojanja: Smelost i realizam Biblioteke i Muzeja