
Pre 31 godinu počela je akcija „Oluja“: Najveći zločin etničkog čišćenja posle Drugog svetskog rata

Udruženi zločinački poduhvat oružanih snaga Hrvatske i muslimanske Armije BiH, uz vojnu, logističku i medijsku podršku SAD i Nemačke, eufemistički nazvan „vojno-redarstvena operacija Oluja“ počeo je posle ponoći između 3. i 4. avgusta 1995. godine.
Tada su američki avioni uništili poslednje radare i baterije srpske protivvazdušne odbrane na položajima kod Knina, a masovni raketno-artiljerijski Hrvatske vojske (HV) na srpske vojne položaje i civilne ciljeve koji je započeo 4. avgusta 1995. u pet ujutro.
Rezultat ove združene operacije je progon oko 250.000 Srba i ubistvo s predumišljajem i nestanak 1.850 srpskih civila, najviše starih, žena i dece. Materijalna šteta nastala sveopštom pljačkom, paljevinom i miniranjem objekata je neprocenjiva.
U operaciji etničkog čišćenja Srba učestvovali su Hrvatska vojska (HV), Hrvatsko vijeće obrane, Hrvatska specijalna policija, muslimanska Armija BiH i američki plaćenici i logistika iz kompanije MPRI uz podršku Pentagona. Za „Oluju“ je HV angažovala 67 brigada i pukovnija, 300 tenkova, 200 oklopnih transportera i više od 800 artiljerijskih oruđa i od 130.000 do 150.000 vojnika.
Sadejstvovalo je oko 3.000 muslimanskih boraca tzv. Armije BiH i mudžahedina. RSK je branilo 27.000 – 34.000 njenih boraca, od kojih je 560 poginulo.
Franjo Tuđman je proglasio „Oluju“ hrvatskom operacijom ali ga je, još dok je zločin bio u toku, 6. avgusta 1995. demantovao tadašnji ministar inostranih poslova Hrvatske Mate Granić izjavom: „SAD su dale Hrvatskoj savet kako da izvrše masovni napad na Srbe iz Krajine“. Njegove reči je potvrdio Piter Galbrajt, tadašnji američki ambasador u Zagrebu svedočeći 2003. protiv Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom.
On je otkrio da je u SAD postojala bojazan da će se vojske Republike Srpske Krajine i Republike Srpske spojiti, što Klintonova administracija nipošto nije želela da dozvoli pa je dala zeleno svetlo za prvi etnocid u Evropi posle Drugog svetskog rata. Galbrajt je dodao da su SAD 1994. naterale zaraćene Hrvate i muslimane u koaliciju protiv Srba, kao i da je Hrvatska 1994. već bila u programu Partnerstvo za mir, pa ju je NATO „legitimno“ naoružao za buduću ofanzivu na Srbe.
Sam Bil Klinton se 2005. u memoarima pohvalio da je „navijao za Hrvatsku“ i da je dopustio američkim vojnim kompanijama da „unaprede“ njene oružane snage, kao i da su se on i tadašnji nemački kancelar Helmut Kol saglasili „da diplomatija ne može uspeti dok Srbi ne pretrpe značajne gubitke na terenu“.
Ova skandalozna priznanja su dovela do otkrića da su artiljerijsko-raketne jedinice HV bile precizne tokom „Oluje“ jer su ih navodile američke obaveštajno-izviđački stručnjaci sa štabom u bazi na Braču. Iz nje su su poletale bespilotne letelice i praćene sve radio i telefonske komunikacije Vojske RSK.
Pojavila su se svedočanstva da je priprema „Oluje“ počela još 15. novembra 1994. kada su se sreli hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak i Karl Vuono, bivši načelnik GŠ kopnene vojske SAD, angažovan u „vojno-savetodavnoj“ kompaniji MPRI. Formalni razlog sastanka bilo je obnavljanje ugovora za obuku HV, a suština bila je Šuškova molba:
„Gospodo, isterajte nam Srbe iz Hrvatske, mi nemamo pitanja oko vaših uslova“. Već 29. novembra 1994. je potpisan sporazum između ministarstava odbrane Hrvatske i SAD u kome su bile klauzule o obuci HV, učešću američkih generala u operativnom planiranju, naoružavanju, obaveštajnoj i logističkoj podršci, po astronomskoj ceni.
MPRI je poslala 60 eksperata na teren, a uz generala Vuonoa angažovani su i formalno penzionisani generali Džon Galvin – bivši komandant snaga SAD u Evropi, Ričard Grifit – bivši pomoćnik komandanta istih snaga za obaveštajna pitanja, Džejms Lindzi – bivši komandant američkih specijalnih snaga, Ed Sojster – bivši načelnik Vojnoobaveštajne službe, Sent Krozbi – bivši načelnik Vojne akademije u Fort Levenvortu, kao i niz iskusnih oficira i podoficira.
Aktivnosti između MPRI i vlade SAD u Hrvatskoj koordinirao je general Džon Svol, vojni savetnik Vorena Kristofera, tadašnjeg državnog sekretara SAD. U hrvatskom GŠ je oformljen američki centar za komandovanje, upravljanje i koordinaciju HV, organi za psihološko-propagandno delovanje i Centar za obradu obaveštajnih podataka o Srpskoj vojsci Krajine.
Od 16. jula 1995. u nekadašnju bazu JNA Šepurine kod Zadra stižu američki operativci i izviđačke bespilotne letelice koje su snimale srpske položaje i vojne instalacije, a ti snimci su preko „avaksa“ prosleđivani direktno u Pentagon. U ponoć 3. na 4. avgusta 1995. jedinicama HV je naređeno da isključe na četiri sata sve telekomunikacione uređaje, dok avioni SAD ne unište sve releje Vojske RSK. Pukovnik Džon Sedler (DIA, Vojna obaveštajna služba) je u operativnom štabu HV pratio tu operaciju koja je satelitski prenošena i u Pentagon.
Dokazi o ovoj zaveri obelodanjeni su tokom suđenja Anti Gotovini koga je Haški tribunal prvostepenom presudom 15. aprila 2011. proglasio krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu za dela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubistva, nečovečnih dela i okrutnog postupanja.
„Prema nepravednoj optužbi protiv mog klijenta, postoji osnova za istragu i podizanje optužnice protiv visokih zvaničnika Klintonove administracije koji su nadgledali Operaciju ‘Oluja'“, upozorio je Luka Mišetić, advokat Gotovine, pre izricanja presude.
Hrvatski mediji posle nje počeli da objavljuju Mišetićeve dokaze. Prema njima, posle pada Srebrenice 11. jula 1995. Klinton je naredio vazdušne udare na položaje Srba u BiH i ponudio savezništvo Hrvatskoj u slamanju RSK. Tu odluku je doneo sa saradnicima iz Saveta za nacionalnu bezbednost: savetnikom Antonijem Lejkom, ministrom odbrane Vilijamom Perijem, savetnikom za nacionalnu bezbednost Stejt departmenta Robertom Frejzerom, šefom CIA Džonom Dojčom i njegovim zamenikom Džordžom Tenetom. Klintonovu sugestiju za početak „Oluje“ hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku preneo je američki vojni ataše u Zagrebu Ričard Herik, tada glavni operativac CIA u Hrvatskoj. Džordž Tenet, zamenik šefa CIA, sastao sa 20. jula u bazi MPRI u Šepurinama sa Gojkom Šuškom, šefom obaveštajne službe HIS Miroslavom Tuđmanom i Antom Gotovinom.
Poplava dokaza o američkoj umešanosti u zločin „Oluje“ ostvarila je cilj: već 16. novembra 2012. žalbeno veće Haškog tribunala oslobodilo je Gotovinu svake krivice.
Šta je na američko-hrvatskom sastanku uoči „Oluje“ dogovoreno pokazali su snimci i transkripti sa sastanka hrvatskog državnog vrha uoči „Oluje“ na Brionima 31. jula 1995. kada je Tuđman rekao: „Mi ovo trebamo rešiti na način da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu“, naglasivši da Hrvatska za to ima „podršku sveta“, odnosno Amerike i Nemačke.
(Novosti)


















